04/09/2009
U siječnju 2005.godine, Plamenko Cvitić je objavio napad na mene osobno, a koji se zasnivao na tobožnjim dokazima od strane anonimnih svjedoka. Predstavljen kao temeljita istraga koja je, kako on tvrdi, bila napravljena u suradnji s neimenovanim novinarima i poduprta svjedočanstvima neimenovanih bivših boraca, u članku je ismijao samoga sebe i u 3500 riječi praktički prekršio gotovo sve etičke zasade Hrvatskog Novinarskog Društva. Upravo stoga što se njegov članak ponovno pojavio na on-line tražilicama, ja donosim nove činjenice i opširno razrađujem okolnosti ove njegove lakrdije.
Rukopis
Vatromet koji je bio upriličen prilikom proslave ulaska u novi milenij, prizvao mi je u sjećanje uspomene na ono što sam iskusio kao dobrovoljac u obrani Hrvatske 1991.
To me nadahnulo da napišem rukopis koji se sastojao od sljedećih činjenica: nekoliko mojih predaka se borilo kao Óglaigh na hÉireann (Irski dobrovoljci), uključujući mojeg djeda, časnika i člana IRB-a (Irskog republikanskog bratstva) a koji je postao poznat po svojem bijegu iz zatočeništva, te također činjenice da sam ja sam bio obučeni vojnik. Detaljno sam opisao svoje sudjelovanje u četiri vojne operacije na ratištima Zapadne Slavonije: dvije operacije 'potraži i uništi' kao član tima Ante Gotovine i dvije kasnije operacije HOS-a, od kojih se ova posljednja zbila na dan kada je pao Vukovar, a u kojoj su dvojica naših ljudi stradala od snajpera, dok je je jednog ranila nagazna mina. Nadalje sam izjavio da sam sudjelovao u obrani zagrebačkog glavnog stožera HOS-a, kada je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga bio uhićen, te da je moj tim napustio Hrvatsku sa sarajevskim sporazumom o prekidu vatre i zaključio da smatram kako je moja uloga u svemu tome bila 'mala u usporedbi s drugima'. Sve gore navedeno su nepobitne i potvrđene činjenice, koje su također potvrđene ili preko povijesnih dokumenata, bolničkih izvještaja i svjedočanstava, uključujući i video intervjue imenovanih bivših vojnika, suboraca te preko drugih objavljenih izvještaja, uključujući onaj od jednog od osnivača HOS-a. Te činjenice, osim Plamenka Cvitića i njegovog šefa Ivana Pukanića koji ,usput rečeno, uopće nisu sudjelovali u ratu, nitko dosada nije smatrao upitnima.
Marioneta iz kutije
Međutim, u siječnju 2005., četiri godine nakon što je moj rukopis postao dostupan javnosti, a o kojem se pisalo u hrvatskim medijima, i koji je izlazio u nastavcima u australsko- hrvatskom časopisu Hrvatski Vjesnik, Ivo Pukanić iz časopisa Nacional me napao tijekom političke debatne emisije uživo na Hrvatskoj televiziji, a kojoj ja nisam prisustvovao. Ubrzo nakon što je verbalni otrov izašao iz Pukanićevih zmijskih usta, on je otvorio kutiju naslovljenu 'Marioneta', potegnuo konac i iz nje je iskočio Cvitić. Ono što je uslijedilo uključivalo je standardne Nacionalove postupke poput izvrtanja i izostavljanja činjenica te pukih izmišljotina.
Usprkos činjenici da dotada nije nikada pisao o ničemu u vezi s hrvatskim Domovinskim ratom, a što je vidljivo u njegovom bezvrijednom članku, Cvitić i njegova tvornica laži i izmišljotina su me transportirale kroz mjesto i vrijeme na mjesta na kojima nisam nikada bio, te je on pri tom imao i anonimne izvore za svaku priliku, uključujući medicinske i akademske stručnjake kako bi podastrli dijagnozu mojeg psihološkog stanja i obrazovanja. Prema njima, ja sam bio posvuda, nosio uniforme koje nikada nisam obukao, pridodajući mi citate koje nikada nisam izrekao te kako sam zbunjen lutao po mjestima na kojima nikada nisam bio. Moram priznati da nešto smješnije nisam već odavno imao prilike pročitati. Njegovi učestala podmetanja su postajala sve apsurdnija. Primjerice, pokušao me diskreditirati na osnovi mojih godina, istovremeno licemjerno prihvaćajući svjedočanstvo nekoga tko je bio tih istih godina; na koncu se uspostavilo da je tijekom rata sam Cvitić bio 14-godišnji dječak. Zatim je tvrdio da nitko u Hrvatskoj ne zna moje ime iako je, kad bi mu to odgovaralo, rekao kako je pokazao moju fotografiju mnogobrojnim veteranima koji bi me tada identificirali pod tim istim imenom za koje je rekao da ga nitko nije znao. Kada je ustvrdio da oružje koje sam opisao u svojem rukopisu 'nije postojalo u arsenalu hrvatskih snaga', podsmjesi su se pretvorili u hihotanje, budući da se samo mogao pozivati na model vatrenog oružja Heckler and Koch ili na argentinske auomatske puške FAL. Iako je dobro poznato da su određene hrvatske snage koristile obje vrste oružja, ovo posljednje je bilo potvrđeno putem jako medijski popraćenog suđenja bivšem argentinskom predsjedniku Carlosu Menemu.
Marionetska propaganda
Podsjećam čitatelja da je Cvitićeva uvodna kontradiktorna prepirka bila da, unatoč tome što navodno nisam bio suborac Ante Gotovine, ja sam, kako je on tvrdio, bio izmišljotina britanske obavještajne službe koja je pokušavala diskreditirati generala tada progonjenog od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY-a) u preuveličanim medijskim izvještajima, povezujući ga s organiziranim kriminalom i terorizmom. U stvari, njegov početni plan, još uvijek vidjiv u njegovom zbrkanom tekstu, bio je ustvrditi kako ja uopće nisam niti postojao.
Mediji su nepobitno bili krcati preuveličanim medijskim izvještajima o Anti Gotovini, a britanska obavještajna služba, koja nije imala nikakvo opravdanje da se miješa u hrvatske poslove, je najvjerojatnije širila dezinformacije, u biti podupirući navodne dokaze da se Ante nalazi u Hrvatskoj. Pokušavajući poduprijeti svoju izmišljotinu o britanskoj obavještajnoj službi s još više laži, nastavio je s izjavama da smo se ja i moj rukopis prvi put pojavili u javnosti na web-u 2003. godine. To je bilo izravno demantirano s izjavom iz 2003. koju je objavio odvjetnik Ante Gotovine izjavivši da ne samo da je moja povezanost s Antom Gotovinom 'dobro poznata činjenica', već također da web stranica na kojoj se nalazi rukopis postoji već dvije godine, točnije od 2001. Moj rukopis je, ustvari, bio pisan još tijekom 2000. godine; konzultirao sam nekoliko bivših sudionika rata, te sam ga poslao hrvatskoj vladi na potvrdu vjerodostojnosti prije nego što je 2001. objavljen na internetu te prije podizanja optužnice protiv Ante Gotovine. Znakovito je da je Cvitić tvrdio kako je pročitao moj rukopis,da bi odmah zatim dao svoju analizu i kritiku zasnovanu na sadržaju i izjavama koje se u njemu niti ne nalaze.
Tada odlučuje uključiti i svoje anonimne akademske stručnjake koji me smatraju 'slabo obrazovanim...nesposobnim da napiše knjigu...', nesposobnim da 'napiše tri proširene rečenice' i, što je još apsurdnije, prigovarajući mi kako se nikada nisam motao po prvoj liniji ratišta zapisujući bilješke.
Nadalje, nagađanja medijskih izvještaja da sam ja povezan s nestankom Ante Gotovine, a koji su se navodno zasnivali na izvještaju POA-e (Hrvatske protuobavještajne agencije) iz 2003. godine, su sugerirala da se Ante nalazi izvan Hrvatske; dok su se MI6 i ICTY tužitelji uporno trudili dokazati kako se on nalazi u Hrvatskoj i koji su na osnovu toga (nepravedno) blokirali ulazak Hrvatske u EU. Iznoseći jedan od niza njegovih nepostojećih argumenata, Cvitić je izjavio da su me britanske vojne vlasti mogle identificirati na policiji i izdati međunarodnu tjeralicu no budući da se to nije dogodilo, Cvitić je nelogično sugerirao da to ukazuje na to da ja nisam imao prethodno vojno iskustvo, te da nisam sudjelovao u hrvatskim vojnim operacijama koje sam opisao; štoviše, da nikada nisam došao u kontakt s Antom Gotovinom.
Unatoč činjenici da su se te (netočne) medijske optužbe o meni na na koje se Cvitić pozivao, isključivo ticale navodnog transporta Anta Gotovine iz Hrvatske prije otvaranja njegove optužnice, ja nisam mogao biti osumnjičen za počinjenje ikakvog zločina niti je postojala ikakva tjeralica podignuta protiv mene od strane bilo kojeg sudbenog tijela.
Nadalje, ako je vjerovati izvještaju Globusa s citiranim neimenovanim izvorom bliskom tadašnjem tužitelju haškog suda Carli Del Ponte, hrvatska vlada je predala gore navedeni klasificirani izvještaj POA-e Carli Del Ponte, a koji sadrži informacije koje se tiču mene, te za koji je njezin ured znao navodno i prije, još prethodne godine. Iako je ICTY-u smetalo što je to procurilo u tisak, ICTY nije više bio zainteresiran za traženje: '...ijednog (navodnog) suradnika u kompliciranoj organizaciji Gotovininog bijega...' na osnovu toga vidljivo je da su bili uvjereni kako je on opet u Hrvatskoj.
Naš 'neustrašivi' novinar nas uvijek iznova zadivljuje. Ostaje nejasno je li Cvitić smišljajući taj članak bio zaokupljen promišljanjem o Josef Goebbelsovom citatu kako ' što je veća laž, to će se u nju više vjerovati'; ili je bio preokupiran igranjem sa škaricama i ljepilom na svome stolu. Jednostavna je činjenica da su netočni i neosnovani navodi o organiziranom kriminalu i terorizmu protiv Ante Gotovine potekli isključivo od, i bili posijani upravo od Cvitićevih vlastitih novina.
Onaj koji povlači sve konce
Ivo Pukanić je bio prvi novinar koji je napao Antu Gotovinu i ostale branitelje u kasnim 90-ima s neosnovanim tvrdnjama o njihovoj povezanosti s kriminalom, te je opsesivno lansirao niz zlonamjernih napada protiv njega u pripremi izbora koji su svrgnuli vladajući nacionalistički HDZ. Doista, njegova je fiksacija ka diskreditiranju Ante Gotovine kulminirala 1999. kada je Pukanić optužio Antu da priprema državni udar koji je rezultirao njegovom smjenom s položaja glavnog inspektora Inspektorata Hrvatske vojske. Ne iznenađuje da su ti članci Nacionala većinom bili zasnovani na navodnim dokazima od strane 'anonimnih izvora'.
Ali bilo je toga puno više. Takav je bio i izvještaj iz svibnja 2002. godine iz Centra za geopolitička istraživanja za praćenje droga (the Centre for Geo-Political Drug Studies) o navodnim 'snažnim kriminalnim političkim mrežama' u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje su izvjestile da je Ante bio 'osumnjičen za trgovinu oružjem u Hrvatskoj', iako se ne navodi zašto i od strane koga. Vrijedi spomenuti da je jedini citirani izvor u čitavome članku bio, zamislite, Nacional. Što pak reći o izvještaju iz prosinca 2002. koji je bio napravljen za Američku Kongresnu knjižnicu (US Library of Congress) i koji se tiče navodnih poveznica između Hrvatskog ministarstva obrane i 'irskih terorista, krijumčara droge, preprodavača oružja i organiziranog kriminala', a koji je ponovno bio neosnovan, dok su međunarodni mediji i obavještajne agencije širile takve dezinformacije, pritom se opet pozivajući na Nacional.
Unatoč ovim činjenicama, Pukanić je kasnije, začudo, za vrijeme njegove potjere u pojedinim dijelovima britanskih medija bio promoviran u 'pristašu Gotovine'. Znakovito je da je nakon tih izvještaja posjetio London. Usput, Pukanić je nedavno isključen iz Hrvatskog Novinarskog Društva (HND) zbog povrede njegovih pravila i etike. 'Sramota za cjelokupnu novinarsku profesiju' i 'nasilnik' da citiramo javno.com kojem treba čestitati na opširnom pokrivanju ovih alarmantnih okolnosti. On je navodno na to izbacivanje odgovorio na svoj tipični način tako što je 'ružno opsovao' i opisao HND-ovo vodstvo kao 'pijane ljenčine i trećerazredne novinare'. Nadopuna: Pukanić je nedavno ubijen u Zagrebu.
Marioneta susreću marionetu
Cvitić zaključuje kako su njegove sveobuhvatne istražiteljske sposobnosti ‘uspjele pronaći’ Gorana Pavkovića, njegovog jedinog imenovanog svjedoka te ustvrđuje da sam ja u jednom trenutku rekao da sam bio ‘pod zapovjedništvom’ Pavkovića, što nikada nisam izjavio, budući da on to nikada nije niti bio. Istina je, a što nikada prije nisam obznanio, da sam upravo ja bio taj koji je opskrbio Cvitića s njegovim detaljima preko svog suradnika kao i to sam mu dostavio i mnoga druga imena koja se nikada nije niti potrudio kontaktirati. Nakon što me Cvitić kontaktirao putem emaila i nakon što sam mu odbio dati intervju zbog već navedenih Nacionalovih prethodnih neprijateljskih stavova prema hrvatskim braniteljima, on je izjavio da bi volio rastjerati ‘glasine’ i pitao me za moje ime da potvrdi kako poznajem Gotovinu. Predložio sam Pavkovića, koji je za vrijeme tog perioda bio isključivo stacioniran u baru i u vojarni, budući da je on mogao potvrditi moju povezanost s Antom Gotovinom te nije bio u poziciji da kompromitira ikog drugog tko je još uvijek mogao biti u kontaktu s progonjenim generalom u to vrijeme; iako ponavljam, do sada još uvijek nisam vidio Gotovinu od 1991.godine i nisam znao gdje se nalazi, niti sam komunicirao s njim za vrijeme njegova nestanka. Pavković, koji me pozvao da dijelim sobu s njim u vojarni i koji je neprestance govorio mojem ranjenom drugu i meni u lice da smo mi ‘heroji koji nikada neće biti zaboravljeni’ je očito promijenio svoje mišljenje o nama nakon što mu je pristupio Cvitić. Moja završna riječ o tom čovjeku je da neka ga svatko tko vjeruje u činjenice pogleda u oči i upita je li ukrao film iz kamere i je li ga Ante Gotovina ikada suočio s pitanjem o ukradenom oružju.
Marionetska obmana
Doduše, Cvitić je nešto ipak pogodio – moj rukopis je netočno izvjestio da je naš glavni stožer bio smješten u Lipovljanima, sljedećem selu, a ne na putu prema Lipovljanima u Novskoj.
Međutim, bacimo malo dublji pogled na ovu obmanu. On je tvrdio da je anonimni svjedok izjavio 'da se neke bitke o kojima on piše u svojoj knjizi nisu nikada dogodile, ili se nisu dogodile na opisani način’; ja ponavljam svoje ranije izjave u vezi sa scenama bitaka koje sam opisao, a koje se obje mogu lako potvrditi i koje su dobro dokumentirane. Ono što je najzanimljivije je da su operacije u Novskoj a koje se ‘nikada nisu dogodile’ detaljno opisane u službenoj povijesti 1. gardijske brigade Tigrovi i obje lokacije su odmah pronađene po mom dolasku u Novsku nakon punih 16 godina. Lokalni vodič koji nas je vodio na operacije je zabilježen na filmu ispred mnogobrojnih svjedoka, i potvrdio je da sam ja ‘jedan od Antinih ljudi’ i da su moji prikazi točni. Nadalje, vodič, povjerenik Ante Gotovine koji se nalazio pored njega kad je bio pogođen u Brezini, je također pojasnio da je naš tim imao bazu odvojenu od ostalih hrvatskih vojnika, a koje smo mi sretali u operacijama budući da smo se svi, uključujući i Antu, ‘pomicali naokolo od područja do područja’ i da je on sam poznavao samo naša lica, a ne naša imena niti naš identitet. Cvitić je pokušao zloupotrijebiti naše sveprisutne aktivnosti tako što se prvo poziva na statične vojne jedinice prije negoli pogrešno implicira da sam i ja bio član jedne takve jedinice, te onda zakjjučuje da sam ja redovito ‘nestajao’ iz istih. Nijedan od bivših sudionika operacija ili bivših vojnika koji još žive u Novskoj, a s kojim sam razgovarao, nikada nisu čuli za Plamenka Cvitića ili bilo kojeg drugog Nacionalovog novinara; što se tiče operacija, nekolicina ih je izjavila da su besmislice da bi bilo koji sudionik zanijekao postojanje poznatih operacija u kojima su uzeti neprijateljski životi i u kojima su njihovi vlastiti životi bili ugroženi, a sve zbog časopisa koji je poznat po svojem neprijateljskom pisanju o braniteljima.
Marionetski revizionizam
Cvitić priznaje da sam branio Hrvatsku šest mjeseci do prosinca 1991. Kroz to vrijeme, koje on olako odbacuje kao ‘samo nekoliko mjeseci’ , Hrvatska je bila u neprestanom ratu. Gradovi su bili opkoljeni i nemilosrdno bombardirani s kopna, mora i zraka dok su hrvatski građani bili povrgnuti genocidu, etničkom čišćenju, mučenju i proganjanju. Hrvatska je započela rat slabo naoružana i bilo je osuđena da izgubi u ogromnom vojnom nesrazmjeru koji je usto bio ometan embargom na oružje. Propalo je 14 prekida vatre. Preko 10 000 ljudi je ubijeno, isto toliko je nestalih, stotine tisuća je bilo prognano, a 30 posto industrijske infrastrukture je uništeno. Cilj agresora je bio potpuno uništenje Hrvatske vojske; međutim do prosinca te godine, ona se opremila i učetverostručila brojivši tada preko 230 000 ljudi, te je uspješno zaustavila neprijatelja. Sa ‘sarajevskim prekidom vatre’, zamrznule su se prve linije ratišta, hrvatska nezavisnost je bila zapečaćena, a ubrzo je pristiglo i 14 000 UNPROFOR-ovih mirovnjaka koji su bili razmješteni Vanceovim planom . Nakon tog sporazuma o prekidu vatre, moj tim se raspao te je napustio Hrvatsku. Jedan takav ‘mjesec’ od njih šest, listopad da budem precizniji, kada je neprijatelj pokrenuo široku ofenzivu čiji je cilj bio slomiti Hrvatsku u 20 dana je, da citiram tadašnjeg hrvatskog glavnog zapovjednika, bio ‘najteži mjesec cjelokupnog rata’. Povremeno granatiranje Hrvatske uslijedilo je u sljedeće četiri godine, s prekidima i smanjenim intezitetom, dok su oslobodilačke operacije Hrvatske vojske kulminirale u kolovozu 1995. usred rata u Bosni. Međutim, već od siječnja 1992., Hrvatska nije bila bez obrane niti je bila izvrgnuta divljačkim napadima, zbog čega smo se ja, i veliki dio mojih bivših sudrugova – sve stranci koji su slobodno mogli otići i prije stupanja prekida vatre na snagu – borili.
Naš revizionist je također smatrao upitnim zašto se nikad nisam priključio međunarodnoj brigadi sa sjedištem u Osijeku, zaključujući da je to bila jedina postojeća međunarodna jedinica. Pretpostavljam da je zbog svojeg potpunog neznanja o sličnim stvarima to bila jedina takva jedinica za koju je čuo. Bila je to samo jedna od mnogo jedinica i velika većina stranaca nije bila uključena u nju.
Mnogi veterani s kojima sam razgovarao nesumnjivo su odbacili Cvitićev krivu interpretaciju o hrvatskim strancima ratnicima iz 1991 – mnogi od njih su bili ubijeni ili ranjeni – kako su to bili vojno neiskusni pustolovi u potrazi za profitom i laki na okidaču, a koje su Hrvati razmjestili kao topovsko meso. Lišen činjenica i zaslijepljeno želeći dovršiti potragu svojeg gospodara Cvitić je pokušao umanjiti moje godine (20). U očajanju, namjerno ih je smanjio na 19, i zaključio da je to značilo da nisam imao vojnog iskustva. Međutim , u stvarnosti, ja kao i nekoliko mojih suboraca, smo prošli redovitu vojnu selekciju za odrasle u 15. godini i bili smo unovačeni u 16. godini, što je dobro poznata tradicija britanskih vojnih snaga a što također uključuje otprilike jednu trećinu svih regruta kraljevskih marinaca u Centru za treniranje komandosa, te koju je nekoliko mojih hrvatskih suboraca također završilo. Ja sam završio uobičajeni vojni nastavni program, dvanaest mjeseci intenzivnog Junior Leader tečaja i kvalificirao se kao vojni signalist ne navršivši još niti 17 godina Svi moji sudrugovi, uključujući i bivšeg komandosa kraljevskih marinaca i padobranski odred Legije stranaca, su bili iskusni i profesionalni vojnici. Ante Gotovina je također preuzeo dužnost vodećeg položaja na izvidnici i bio je s nama tijekom kontakata s neprijateljem. On nije bio zapovjednik iz fotelje koji postrojava strance dok istovremeno sve promatra sa sigurne udaljenosti kao što to Cvitić sugerira. Njegove omalovažavajuće primjedbe koje se tiču onih koji su putovali miljama o osobnom trošku da dođu braniti Hrvatsku od tiranskih snaga, dok je svijet besposleno stajao postrance, same po sebi dovoljno govore. To je bilo vrijeme koje je vrvjelo događanjima i ljudima koje on nikada neće razumjeti. Najžalosniji od svega je bio njegov pokušaj da izazove emotivan učinak kod čitatelja, izjavljujući da je jedan od njegovih anonimnih izvora hendikepirana osoba.
Kad se sve zbroji, Plamenko Cvitić je svjesno, namjerno i zlonamjerno izmislio članak putem generaliziranja, izostavljanja, iskrivljavanja i izmišljanja činjenica i pokušao ga je predstaviti kao profesionalno, dobro istraženo i izvorima potkrijepljeno novinarstvo. Svi njegovi navodni izvori su bili anonimni, osim jednog imena koje sam mu ja dostavio, što upućuje na to da su Cvitićevi navodni izvori najvjerojatnije izmišljeni. Tvrdeći da radi u interesu Ante Gotovine, on je istovremeno zanijekao operacije koje su se zbile pod zapovjedništvom Ante Gotovine, gdje su uzeti neprijateljski životi i gdje je naš tim bio pod velikim osobnim rizikom. Cvitić je pokušao meni prikačiti izmišljene, ničim potkrijepljene i pogrešne medijske optužbe protiv mene, te također Globus, otkuda su potpuno iste optužbe i proizašle i čije su dezinformacije širile njegove vlastite novine, a koje su zatim preuzeli ostali medijski izvori. On je također iznio zbunjujuće kontradiktorne argumente nastojeći se riješiti krivotvorenih medijskih navoda koje su prethodno iznijele njegove vlastite novine, tako što je uporno pokušao forsirati rijetke poveznice ili nepostojeće veze s mojim rukopisom te očajnički pokušavajući da se one održe. Cvitić ostaje samo puki propagandist, a čak ni to mu baš ne uspijeva.
Konačno, želim na nečemu osobno zahvaliti Plamenku Cvitiću. Objava njegovog članka me dovela u ponovni kontakt s nekoliko osoba iz operacija za koje je on tvrdio da se nisu dogodile, a koje nisam godinama vidio. Hvala ti na tome, Plamenko – i na tome što si me dobro zabavio. A sada olabavi svoje konce, otpuži natrag u svoju kutiju i dobro zatvori poklopac iza sebe.
A.Mac.
© Copyright www.cascarino.homestead.com 2000+.
